Danas, 10.06.2018., smo morali donijeti odluku…
Našeg Nera više nema 
Otišao je na drugi svijet, tamo gdje više ne osjeća bol, gdje je sretan i slobodan, aktivan kao nekad, tamo gdje su ga veselo dočekali svi oni psi koje smo voljeli i kojih ćemo se zauvijek sjećati.
Želimo vjerovati da je tako, da je Nero sada sretan, jer u suprotnom sve gubi smisao.
Nero je cijeli svoj život proveo u azilu i da se njega pitalo, vjerojatno se ne bi previše bunio, on za bolji život nije niti znao…
Mi znamo da je mogao živjeti ljepše, i zato nam je jako teško. Žalimo za svakom njegovom propuštenom prilikom, za svakim okretajem glave od njega, žalimo što je bio u skupini “manje dopadljivih” crnih pasa, žalimo za njegovom dobrotom koja nije bila prepoznata 
Nero je u azil došao vrlo mlad, bio je u naponu snage, preskočio bi visoku azilsku ogradu i sam sebe izveo u dodatnu šetnju. Znao bi unutar boxa napraviti svoj specifičan okretaj poput hrčka, imao je energije, bio je željan svega… S vremenom njegova je njuškica postajala sve sivija, a okice sve mutnije, godine su prolazile i Nerić se umorio.
Njegovo je srce postajalo sve slabije, i unatoč svakodnevnoj terapiji, Neru je bilo sve teže…
Jako smo tužni, izgubili smo prijatelja.
Njegova cimerica Kiwi također je jako tužna i potpuno izgubljena. Nero je bio njezin najvjerniji prijatelj.
Danas je tužan dan..
Počivaj u miru dragi Nero, zauvijek ćemo te nositi u 
28.05.2018. , LIBI je zatvorila svoje okice i napustila nas je zauvijek 
Naša plaha kraljica živjela je slobodno u gornjem dijelu azila i unazad osam godina vjerno je dočekivala svakog posjetitelja. Znali smo da je zbog svoje slobode bila jedna od najsretnijih pasa i bili smo sretni zbog toga. Mogla je, da je htjela, otići kada god je željela. Međutim, Libi to nikada nije niti pokušala, ona je azil voljela. Bila je plaha, teško je prilazila, ali se na svoj sramežljiv način beskrajno veselila volonterima kada bi ih ujutro dočekala. Došla bi po svoj keksić, odvela ga “na sigurno” i mašući repom bi ga popapala. Libi je bila jedna od najinteligentnijih pasa koje smo upoznali, imala je jako izraženu intuiciju i znala bi unaprijed kada bi u azil došli “po zadatku” da ju odvedemo na frizuru ili kod veterinara. Nerijetko bi se negdje sakrila i čekala da “opasnost” prođe.Bila je beskrajno simpatična u svakom svojem pokretu, postupku, sa raščupanom dlakom ili novom frizurom.
Prije osam godina Libi je u azil došla sa svojim štencima. Bila je sirota, a ujedno i prelijepa. Godine su prolazile, šansu za udomljenjem nije nikada dobila upravo zbog svoje plahe naravi, a njeno je srce postajalo sve slabije. Unatoč terapiji, Libi je sve manje jela, a sve više kašljala…
Prije dva dana Libi je napunila 13 godina.
Azil bez Libi nikada više neće biti isti. Falit će nam beskrajno i znamo da ćemo ju dugo tražit pogledom 
Teško nam je i zbog njezine malene sjene, kujice Huanite kojoj je Libi bila učitelj, oslonac i najbliskiji prijatelj…
Ponosni smo i sretni što je Libi bila dio naših života i što smo imali posebnu prijateljicu.
Ostat će zauvijek u našim srcima.
Počuvaj u miru kraljice azila 
?
Danas, 10.06.2018., smo morali donijeti odluku… Zbogom ljepotice Topline su dale svoj danak, azilski starčići odlaze nam jedan za drugim Aja je cijeli svoj život provela u azilu. Bila je plaha poput srnice. Kretala se vrlo malo, i trebalo joj je puno hrabrosti da uopće izađe iz boxa, odnosno iz svoje kućice. Izlazila bi tek onda kada bi bila sigurna da u blizini nema nikoga tko joj je bio nepoznat. Vjerovala je tek rijetkima, a njih bi počastila tek ponekim sramežljivim znakom povjerenja. I uvijek bi, bez iznimke, bila na velikom oprezu. Zbog slabog kretanja Aja je bila krupna, a mi bismo ju, u želji da se kreće i bez straha izađe iz boxa, puštali noću da izađe na azilsko dvorište. Kada bi bila sigurna da nikoga nema, Aja bi izašla i protegnula svoje stare nožice unutar ograda azila. To je bio cijeli njen dvanaestogodišnji život. Prije nekoliko tjedana, kada se ukazala prilika, odlučili smo Aju premjestiti u veće dvorište, htjeli smo da se više kreće, a i to je dvorište bilo u većem hladu. Srce nam se lomilo dok smo ju gledali kako po cijele dane gleda prema svojem starom, tijesnom boxu, ležala bi uvijek u istoj pozi i gledala u istom smjeru; njen je stari box bio sve što je htjela. Iz dana u dan tješili smo se time da je veće dvorište u hladu bolje za nju i vjerovali smo da će vrijeme učiniti svoje. Vjerovali smo da će ga zavoljeti i da će joj biti ljepše; više će se kretati i biti će joj ugodnije, ljetne će vrućine lakše podnijeti, a i ekipa iz novog dvorišta joj je dobra. Samo još malo vremena mora proći… Samo malo… Aka je danas umrla i sada znamo da je imala samo jednu skromnu želju… U dubini duše vjerujemo da je Aja znala koliko ju volimo i da smo činili sve kako bi joj olakšali. Život joj je bio skroman, ali sirotica za drugi nije niti znala Počivaj u miru mila naša, puno te volimo
Našeg Nera više nema
Otišao je na drugi svijet, tamo gdje više ne osjeća bol, gdje je sretan i slobodan, aktivan kao nekad, tamo gdje su ga veselo dočekali svi oni psi koje smo voljeli i kojih ćemo se zauvijek sjećati.
Želimo vjerovati da je tako, da je Nero sada sretan, jer u suprotnom sve gubi smisao.
Nero je cijeli svoj život proveo u azilu i da se njega pitalo, vjerojatno se ne bi previše bunio, on za bolji život nije niti znao…
Mi znamo da je mogao živjeti ljepše, i zato nam je jako teško. Žalimo za svakom njegovom propuštenom prilikom, za svakim okretajem glave od njega, žalimo što je bio u skupini “manje dopadljivih” crnih pasa, žalimo za njegovom dobrotom koja nije bila prepoznata
Nero je u azil došao vrlo mlad, bio je u naponu snage, preskočio bi visoku azilsku ogradu i sam sebe izveo u dodatnu šetnju. Znao bi unutar boxa napraviti svoj specifičan okretaj poput hrčka, imao je energije, bio je željan svega… S vremenom njegova je njuškica postajala sve sivija, a okice sve mutnije, godine su prolazile i Nerić se umorio.
Njegovo je srce postajalo sve slabije, i unatoč svakodnevnoj terapiji, Neru je bilo sve teže…
Jako smo tužni, izgubili smo prijatelja.
Njegova cimerica Kiwi također je jako tužna i potpuno izgubljena. Nero je bio njezin najvjerniji prijatelj.
Danas je tužan dan..
Počivaj u miru dragi Nero, zauvijek ćemo te nositi u 
U posljednja dva tjedna oprostili smo se od Libi i Nera, još se uvijek nismo pomirili sa time da ih nema, a danas je iznenadno došao red i na našu Aju Ne možemo pronaći riječi kojima bismo opisali tugu, previše smo prijatelja izgubili u posljednje vrijeme Kronični bolesnici su vrlo rizične skupine, a Aja je bila jedna od njih Otišla je voljena, ispratili smo ju u suzama. Uvijek ćemo se sjećati naše Aje i sigurno još dugo pogledom tražiti njezinu lijepu crno-bijelu glavicu koja viri iz kućice.
?