Uopće ne znamo kako bi počeli njegovu priču. Ostavljen je. Sam, usred ničega. Stajao je na tom mjestu i čekao. Čekao je mjesecima. Čekao je da mostrum dođe po njega. To su najgora vrsta ljudi. Koji ostavljaju potiho. Tom najgorem talogu društva, želimo istu sudbinu. Ako ga vidiš ovdje, znaj da te čekao, da te volio iako ničime to nisi zaslužio, iako si ga izdao. Kad se napokon činilo da mu se sreća osmjehnula, divna gospođa ga je obilazila i hranila i sve je išlo prema tome da postane zauvijek njen, ona je preminula. Za njega mjesta više nije imao nitko. Nazvala ga je Runko. Runko je sada kod nas. Možemo samo reći da je to rijetko dobar pas. Sjedi, sluša i dijeli puse. Strancima. Pas je za poželjeti i nadamo se da će ga netko poželjeti ubrzo. Runko traži svoju sreću. 091 133 11 62, 095 543 79 32
